Petar je postao jedno od najprepoznatljivijih imena među mladim gitaristima Evrope, a njegov meteorski uspon posebno je došao do izražaja od marta 2024. do danas.
Niz nagrada i priznanja, kako je lijepo opisao njegov profesor Marko Prentić, zapravo je priča o istrajnosti i zrelosti koji su jasna potvrda da se predanim radom i vjerom u sebe mogu ostvariti nevjerovatni podvizi.
Učenik Muzičke škole “Vasa Pavić” tako je, recimo, ove godine osvojio specijalnu nagradu žirija na jubilarnoj 10. sezoni prestižnog takmičenja “Virtuosos” u Budimpešti, koje okuplja najdarovitije mlade muzičare iz Evrope i svijeta.
Vrhunac njegovog dosadašnjeg puta, kako je ocijenio Prentić, predstavlja nastup na Gala koncertu Virtuoza u čuvenoj “Franz Liszt” dvorani u Budimpešti, gdje je kao solista nastupio uz Filharmonijski orkestar Mađarskog radija, kao i u Krumlovu, na jednom od najvećih festivala u Češkoj, gdje je nastupio sa Južnočeškim filharmonijskim orkestrom – izazvavši ovacije publike i poštovanje stručne javnosti.
Petar je postao i dio istorije, kao najmlađi crnogorski gitarista koji je nastupio sa filharmonijskim orkestrom, sa nepunih 16 godina.
A do istorije je Petar stigao zanimljivim putem.
Daroviti mladić za CdM otkriva da se vrlo dobro sjeća prvog susreta s gitarom – na selu.
“To je zapravo bila djedova stara gitara koja je stajala u uglu jedne sobe na selu. Uvijek mi je bila nekako misteriozna i zanimljiva, i dok sam bio baš mali pokušavao sam da je sviram, iako tada nisam znao ništa o muzici. Gitara je u našoj kući oduvijek bila poseban instrument, vjerovatno zato što je i djed svirao, pa se nekako ta ljubav prenosila kroz generacije. Kada su me roditelji upisali u muzičku školu, imao sam sedam godina, i kada su me pitali koji instrument želim da sviram – bez imalo razmišljanja sam rekao: gitaru. Mislim da je to bila ljubav na prvi pogled, još od te djedove gitare na selu. Kad sam se upisao u muzičku, roditelji su mi kupili moju prvu gitaru, i sjećam se da je to bila ogromna sreća za mene. Od tog trenutka sam stalno pokušavao da sviram nešto, čak i kada još nisam znao kako”, prisjeća se Petar.
Oduvijek je mnogo volio muziku i scenu. No, pred kraj osnovne škole shvatio je da je riječ o ljubavi na duže staze.
Film “Twisted” dobio trejler
Preminuo Bob Vir, gitarista i pjevač kultnog benda Grateful Dead
Marvel je objavio tizer za nove Avendžerse, Tor se vraća
“Još sa pet godina prošao sam audiciju za školu za talente imitirajući Majkla Džeksona i nastupao na raznim manifestacijama i TV emisijama. Sviranje i scenski nastup uvijek su mi bili bliski, ali gitaru sam ozbiljno počeo da doživljavam tek negdje u devetom razredu. Tada sam shvatio da to nije samo hobi ili interesovanje, već nešto čime želim da se bavim cijelog života. Do tada sam imao mnogo različitih interesovanja, bio sam odličan đak i zanimalo me mnogo toga, ali u tom periodu sam shvatio da je gitara moja najveća ljubav i da upravo kroz nju želim da gradim svoj put i izražavam sebe”, dodaje Petar.
Osoba koja je imala presudnu ulogu u Petrovom muzičkom razvoju svakako je pomenuti Prentić.
Sa njim radi od početka pa sve do danas, i kroz sve te godine on je imao veliki uticaj na Petra.
Ne samo u muzičkom smislu, već i kao podrška i motivacija.
“Taj put je tekao postepeno — gitaru sam sve ozbiljnije doživljavao, počeo sam da osvajam nagrade, prvo po regionu, a zatim i širom Evrope, što mi je donijelo mnogo iskustva i motivacije da nastavim da radim još više, a potom sam upisao srednju muzičku školu ‘Vasa Pavić’ u Podgorici, odlučan da time želim da se bavim profesionalno. Kada govorim o stvarima koje su bile najvažnije na tom putu, rekao bih da su to prije svega veliki rad, disciplina i ljubav prema muzici i instrumentu. Naravno, ogroman značaj ima i podrška cijele porodice, posebno majke, tate i brata. Svi oni su uvijek uz mene, ali bih posebno izdvojio tatu — ideja da idem na takmičenja je njegova, i on uvijek ide sa mnom i mnogo mi pomaže oko svega. Ta njihova podrška mi zaista daje snagu i dodatnu volju da idem naprijed”, zahvalan je Petar svima koji mu daju vjetar u leđa.
Impozantan je spisak nagrada koje je Petar osvojio dosad.
Prva nagrada skoro pa uvijek je završavala u njegovim rukama.
U tako ranom uzrastu nije lako nositi se sa tolikim uspjesima, a da pritom ostanete skromni i fokusirani.
Ipak, Petar ne dozvoljava da ga priznanja poljuljaju.
“Iskreno, sve ovo što sam do sada uradio doživljavam samo kao jedan dio priče, odnosno kao početak. Svjestan sam da ako ne nastavim da radim i da se trudim, neću uspjeti da ostvarim sve ono što sam zacrtao. Imam još mnogo ciljeva i želja, i baš zato nastojim da ostanem fokusiran i da svakog dana napredujem. Trudim se da na sve gledam kao na proces, a ne kao na završenu priču, jer mislim da je to jedini pravi način da ostaneš skroman i motivisan”, odgovara gitarista.
Što se tiče takmičenja, uvijek se trudi da pruži maksimum.
“Profesor i porodica mi često kažu da ne treba da imam pritisak da moram nešto da osvojim, i toga sam potpuno svjestan. Ali u meni ipak postoji ta doza takmičarskog duha i želja da budem što bolji. Ipak, mislim da je najvažniji dio upravo rad prije takmičenja — ta priprema, trud i fokus. Kada se dobro spremim i izađem na scenu, tada mi je jedino važno da dam sve od sebe, bez obzira na to kakav će biti rezultat”, Petrova je strategija.
A da je na slatkim mukama kada treba odabrati posebnu nagradu – jasno je na osnovu statistike.
“U nešto više od godinu osvojio sam ukupno 14 nagrada, od čega 12 prvih, pobijedivši na takmičenjima održanim u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Mađarskoj i Grčkoj. Svaka od tih nagrada mi je posebna na svoj način i zbog toga mi je zaista bilo teško da izdvojim koje mi je takmičenje posebno ostalo u sjećanju. Ako bih ipak morao da se odlučim, to su dva koja su mi ostavila poseban utisak”, uvodi nas Petar u svijet nedodirljivih.
“Prvo je ‘Virtuosos talent show’, jedno od najprestižnijih takmičenja za mlade klasične muzičare na svijetu. Za mene je to bilo zaista posebno iskustvo — snimanje je trajalo deset dana, a u žiriju su bili istinski velikani svjetske klasične muzike, poput Plácida Dominga, Joséa Carrerasa, Hausera, Dimasha i mnogih drugih. Svirati pred takvim ljudima, dobiti njihove pozitivne komentare i imati priliku da ih upoznam nešto je što vjerujem da nikada neću zaboraviti. Od gitarskih takmičenja, posebno bih izdvojio ono u Veriji, u Grčkoj, jer je to najveće takmičenje na kojem sam do sada bio, jedno od najvećih u Evropi, sa izuzetnim žirijem i velikom konkurencijom gdje sam kao najmlađi učesnik pobijedio u kategoriji do 18 godina. Posebno mi je drago što sam pored osvojenog prvog mjesta dobio i poziv da u decembru na istom festivalu održim solistički koncert. To mi je veliko priznanje i nešto čemu se iskreno radujem”, ponosan je Petar.
Naravno, kao i kod svakog muzičara, dešava mu se da ponekad izgubi motivaciju.
Nije svaki dan isti.
“Nekad sam umoran, a nekad mi jednostavno nije dan. Ali u tim trenucima se sjetim svih stvari koje želim da ostvarim i svega što sam do sada postigao, i to mi vrati energiju. Pomaže mi i slušanje muzike, naročito drugih gitarista koje volim i poštujem — to me uvijek podsjeti zašto sam zavolio gitaru i koliko uživam u tome što radim”, poručuje Petar.
Nastupi u Budimpešti i u Krumlovu Petru su donijeli, prije svega, veliku čast i odgovornost.
“Izaći na takvu scenu, pred brojnu verziranu publiku i uz orkestar sa samo 16 godina, sigurno da je san svakog muzičara. Upravo zbog toga i priprema za takve koncerte mora da bude vrlo detaljna svaka nota, svaki pokret i svaka emocija, moraju da budu tačno onako kako treba. U poređenju sa solo nastupima, nema neke ogromne razlike u samom pristupu, ali se način pripreme ipak malo razlikuje. Kada sviram solo, potpuno sam fokusiran na svoj izraz i interpretaciju, dok kod nastupa s orkestrom pokušavam da u vježbi zamislim cijeli orkestar, bukvalno čujem u glavi šta oni sviraju, gdje se uklapam i kako treba da dišem s njima. Nekad pustim snimak orkestra i sviram uz njega, da bih što bolje osjetio kako će to zvučati na sceni. To zahtijeva drugačiju koncentraciju, ali je i posebno iskustvo”, stavlja nam Petar do znanja koliko je sve to kompleksan proces.
U Budimpešti je doživio trenutak za pamćenje i van bine.
“Bio sam u tržnom centru i prišlo mi je par ljudi koji su me prepoznali. Iskreno, nisam mogao da vjerujem da se to dešava u Budimpešti, bilo mi je potpuno nevjerovatno i jako lijepo. Taj trenutak mi je dao veliku motivaciju i podsjetio me koliko muzika može da dopre do ljudi”, srećan je Petar.
Do ovih visina se dolazi samo napornim radom i talentom.
Koliko vremena provodi vježbajući – zavisi od obaveza, ali to je uglavnom više sati svakog dana.
“Posebno vikendom nastojim da vježbam što više, jer tada imam manje školskih obaveza i mogu potpuno da se posvetim gitari. Iskreno, nije lako sve uskladiti — škola zna da bude zahtjevna i ponekad mi je zaista teško da sve postignem, ali se trudim koliko god mogu. Uz dobru organizaciju i podršku uspijevam da održim balans i da ni škola, ni gitara ne trpe. Najljepši osjećaj u vježbanju je kada poslije napornog rada, ipak, osjetim da mi nešto bolje ide i da sam napredovao u nečemu što sam dugo vježbao. S druge strane, najteže su situacije kada mi nešto ne ide i kada moram da ponovim neki dio mnogo puta da bi zvučalo kako treba, što zna da bude jako naporno. Ipak, nakon takvih vježbi osjećam veliko zadovoljstvo jer se trud na kraju isplati”, dodaje Podgoričanin.
Trudi se da nađe vrijeme za prijatelje i druge hobije, jer mu je važno da ima i te momente van muzike.
“Ipak, često se desi da dan jednostavno ne traje dovoljno dugo za sve što bih volio da stignem. Ali to mi ne smeta previše, jer kada radim ono što volim, sve ostalo nekako dođe na svoje”, nastavlja Petar.
Sve što je dosad ostvario može biti i mač s dvije oštrice, pošto su sada očekivanja publike koja prati njegov rad sigurno veća.
Šta bi Petar volio da ljudi više razumiju o mladim klasičnim muzičarima?
“Zaista, biti prepoznat među mladim gitaristima Evrope je divno, ali nosi i svoju odgovornost. Pogotovo na takmičenjima, gdje su profesori uglavnom već čuli za mene, pa su i očekivanja veća. Ljudi često vide samo nagrade i nastupe, a ne vide sav trud, rad i disciplinu koje stoje iza svega toga. Mislim da bi bilo dobro da publika više razumije koliko mladim klasičnim muzičarima znači kontinuirani rad i posvećenost, koliko sati dnevno provodimo u vježbanju i pripremi da bismo mogli da izvedemo kompozicije onako kako treba”, Petrova je želja.
Budućnost je, čini se, svijetla.
A Petar će je spremno dočekati.
“Što se tiče mojih ciljeva, želim da nastavim da rastem kao muzičar i da se usavršavam svaki dan. Nadam se da ću imati priliku da nastupam na velikim scenama i učestvujem na prestižnim festivalima i takmičenjima. Svaki novi korak mi je motivacija da nastavim da radim i da se trudim još više”, zaključuje gitarista Petar Nikolić, mladić koji je pokazao kako se iz ugla sobe stiže do velike scene.
