Ćutanje kao poruka: slučaj Vesne Medenice

Ćutanje kao poruka: slučaj Vesne Medenice

Ljubav prema Crnoj Gori se ne mjeri praznom patetikom. Iz Crne Gore su, prema različitim procjenama, iznesene stotine miliona, pa i milijarde eura. Ti resursi nisu privatna imovina onih koji su je prisvojili, već novac koji pripada građanima i koji se, makar djelimično, mora vratiti državi, poručuje politički analitičar Vojin Grubač.

Piše: Vojin Grubač

Izjava bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, Vesne Medenice, izrečena u Višem sudu u Podgorici tokom završnih riječi, izazvala je snažne reakcije javnosti i postala viralna na društvenim mrežama. Posebno se izdvojio sljedeći dio: „Spremna sam da dam život za Crnu Goru, ali neću dati svoj obraz; nikada i nikome. Nijesam željela svoje rane da liječim nanoseći rane drugima. Svi su mislili da ako Vesna dobije 20 godina, progovoriće. Neće Vesna nikad progovoriti.“ Ove riječi su protumačene kao implicitna potvrda zavjeta ćutanja – svojevrsne „omerte“. Naime, dio javnosti smatra da se poruka „neću progovoriti“ ne odnosi na priznanje krivice za djela koja joj se stavljaju na teret, a koja ona legitimno osporava, već na odbijanje da govori o širem sistemu kriminalne hobotnice u pravosuđu i njenim političkim i bezbjednosnim vezama.

Retorika o žrtvovanju života za Crnu Goru gubi moralnu težinu.

U tom kontekstu, logično se nameću pitanja na koja crnogorska javnost godinama traži odgovore: na koji način je kriminalno-političko podzemlje, koje je funkcionisalo tokom vladavine režima Mila Đukanovića, uspjelo da zadrži kontrolu nad dijelom pravosudnog sistema i nakon promjene vlasti? Da li se ta kontrola zasniva na kompromitujućim materijalima – koruptivne ili lascivne prirode – ili na nekoj drugoj vrsti ucjene i zavisnosti? I konačno, da li takvi materijali postoje i kada je riječ o samoj Vesni Medenici? Ukoliko kompromitujući materijali zaista postoje, tada njeno ćutanje nije izraz snage karaktera i navodnog patriotizma, već posljedica straha od njihovog eventualnog objavljivanja. U tom svjetlu, retorika o žrtvovanju života za Crnu Goru gubi moralnu težinu.

U drugoj varijanti, poruka „nikad neću progovoriti” može značiti da nikad neće sarađivati u demontaži korumpiranog dijela pravosudnog sistema, a da zauzvrat od toga sistema očekuje blagodarnost u vidu smanjenja kazne. Ali, sačekajmo odluku suda koja će nam sve reći, sve s objašnjenjem presude. Reakcija javnosti će dati mjeru svemu, jer javnost nosi političku dimenziju koja se ne može zanemariti.

Ljubav prema Crnoj Gori se ne mjeri praznom patetikom. Iz Crne Gore su, prema različitim procjenama, iznesene stotine miliona, pa i milijarde eura. Ti resursi nisu privatna imovina onih koji su je prisvojili, već novac koji pripada građanima i koji se, makar djelimično, mora vratiti državi. Ljubav prema Crnoj Gori se ne mjeri spremnošću na ličnu žrtvu u sudnici, već spremnošću da se razotkriju mehanizmi pljačke i omogući povraćaj otuđenog kapitala. Državi nisu potrebni ničiji životi, niti decenije zatvorskih kazni kao simbolična satisfakcija. Državi su potrebni: surova istina i pravedno suđenje prošlom sistemu, razbijanje kriminalnih mreža i povratak opljačkanog novca. Sve drugo je isprazna patetika.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTV Podgorica)

Comments

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments