Ko, i kako pisat’ može i umije o Njegošu, nek piše,
Ja ne mogu niti bolje, a, evo, ni više…
Dokle gođ zabavljeni bivamo naveliko malim stvarima,
Dok sitnice budu pravile nam krupnice, i mladima i starima,
Dok u stvarnosti živimo i u znaku kvarnosti,
Dok, mjesto da sipamo munje, redovno kupimo trunje,
Ploveći češće, Bože oprosti, po moru gluposti…
"Twisted" got a trailer
Bob Weir, guitarist and lead singer of the Grateful Dead
Marvel has released a teaser for the New Avengers, and Thor is back.
Poteža je ova naša škola – pisat’ baš o onima slavnima,
Božjom voljom izabranima, o njinim mislima starostavnima,
Spram kojih mi, mali, obični, znamo bit’ nedolični, dvolični,
Pa i kad nakupi se mrčenih misli sto, do dvjesta,
Sve to na kraju nasložimo u nekakva opšta mjesta…
A treba vazda imat’ u vidu da moraš pogodit’ baš u sridu,
Da ne smiješ sročit’ promašenu mis’o nijednu lošu
O onom što znade kroz vjekovnu tmušu obasjat’ narodu dušu –
O pjesniku, vladici i vladaru najvećem našem – o Njegošu,
Tim prije što znamo svi od davnina, u ime Oca i Sina,
Da on duhovna je gromada i pjesnička veličina…
A, pritom, međ’ nama, češće, sve se vajkamo
Što istinu tu staru znamo i kad se hajkamo:
Obrni, okreni, pa posle ni tamo, ni ‘amo,
Tek u svaku nevolju, kad debelo plaćamo –
Sa puno volje Njegošu se vraćamo,
Jer Crna Gora vazda dobro je znala
Da On bješe i biće duhovna joj vertikala…
Ovo tim prije što prati nas vaseljenska jeka –
Da Njegoš je, za svojih slavnih dana,
Opis’o, prije i posle svega, čovjeka svakog vijeka,
Sa našeg i bilo kojeg drugog meridijana,
Sa puno ljudske mjere – čovjeka svake boje kože i vjere –
Kako to samo umije pero jednog velikana…
A znalci davno rekoše da “I dva loša ubiše Miloša”,
Al’ znaju da ni dvjesta dva najbolja nikad neće Njegoša,
Jer njegova Luča takvog je plama da svako zlo slama,
A i neki odavno su i to baš onako dobro rekli –
Da su mnogi od nje prste ne jednom opekli…
Jer ona, dok je svijeta i vijeka, i noću i zorom,
Vječno sja nad našom katkad mračnom Crnom Gorom…
Nekome na čast, a nekog i da opominje,
Na, kroz Goru Crnu, sve lijepe vjere i vječne svetinje,
Gledeć’ s padina Lovćena na grad sveti, Cetinje,
Jer Njegoš jedan, sa naših ravnica i brda,
Dokaza, u ime sviju, da postoje vjera i riječ tvrda,
da misli sreće i bola “smiješane, najlakše se piju”…
A mi, obični, svakodnevni, često drvimo sve jedno te isto:
“Kako da trajemo dok su nam svi svuđe krivi?!”
A pamtimo dobro onu svetu Njegoševu:
“Blago tome ko dovijek živi…”
Pa nek pjesnik i vladika zadovijek nas vodi
Putevima radosti i duha ka vječnoj slobodi,
Tim prije što je znao i misao osloboditi,
Pa i: “Imao se rašta i roditi…”
A uz ovo sve što sad i ovdje rekoh, i ne porekoh,
I đe gođ versi ovi skromni moji budu ciljali,
Nešto, sve mi se čini ka’ da su isto i mene
Sve skupa sa Draškom u Mletke šiljali…
