“Godina je protekla izuzetno teško. Jako teško i jako bolno”, kaže Vjera Kokotović, supruga jednog od nastradalih.
Tog prvog januara, na Cetinju je ugašeno 12 života. Za jedan je postojala šansa. No, nakon devet dana borbe u bolnici, i Dejan Kokotović je preminuo. Njegova supruga Vjera, te večeri, zajedno s njihovom djecom šetala je ukrašenim gradom. A onda je nastao muk.
“Znajući njega, mislila sam da ne postoji ta mogućnost da se njemu desi nešto, jer on je bio jedan veliki veseljak i čovjek velikog srca i nekako tu đe je bio on uvijek je bilo lijepo i veselo. Nakon toga odlazim u bolnicu gdje srećem momka iz vatrogasne jedinice i pitam ga da li zna nešto i momak me potapšao po ramenu i samo mi je rekao biće dobro. Neshvatanje situacije u tom trenutku nekako, nesvjesno, neočekivano i samim tim nekako kao da nisam znala što se u stvari dešava. Lutala sam tako, nakon toga smo pošli u Podgoricu i tu kreće borba”, kaže Vjera.
U kojoj Dejan, nažalost, nije uspio da pobijedi. A za njegovu porodicu uslijedila je teška godina borbe s uspomenama i još teža za sve ono što dolazi bez njega.
“Bilo koja situacija daje kad se nešto dešava, nedostaje i nekako ruka poleti baš na taj telefon, jer je on eto već dio dana radio da ga pozovem i da ga obavijesti da li je vezano za mene, za kuću, za djecu, za bilo što. Dječji rođendani su dolazili, to je nešto što nam je jako teško palo. Prvo njima, onda i meni naravno, jer jako je teško kad vam dođu i kad vam kažu da je tata tu”, kaže Vjera.
Uz porodicu koja se takođe suočila s velikim gubitkom, s prijateljima, kumovima, Vjera nije bila sama. A snagu su joj davala i djeca.
“Opet ja između njih svjesna sam da moram da stojim čvrsto i da moram da budem onako jedna stijena koja će da ih bodri i da im bude podrška i oslonac, a opet i mene slomi. Treba mnogo čovjek da bude jak, da se izbori sa tim što nosi u sebi i da korača onako jako, kako je on volio, ponosno”, priča Vjera.
A mnoge porodice su pretrpjele gubitak te večeri, samim tim i cijeli grad kakav je Cetinje. Danas – situacija jeste bolja, ali je oporavak tek na početku.
“Tek smo na toj prvoj stepenici oporavka i vjerujem da, onako, svi smo i puni bola i puni potrebe za povezivanjem, za razumijevanjem i za tim da nam osjećaj sigurnosti se vrati i da nam se vrati povjerenje i u život i u čitav sistem”, ističe psihološkinja Milica Krivokapić.
Iako ne govore o događaju od 1. januara, Cetinjani ga ne zaboravljaju.
Film “Twisted” dobio trejler
Preminuo Bob Vir, gitarista i pjevač kultnog benda Grateful Dead
Marvel je objavio tizer za nove Avendžerse, Tor se vraća
“Kad ne otvaramo tu temu verbalno, onako, vrlo se osjeća kroz reakcije različite ljudi, pa čak i kroz neku vrstu i ljutnje i povlačenja i tugovanja kojeg transparentno najmanje ima, ali zapravo je ta tema sveprisutna i ogroman strah koji se nama nekako utkao ispod kože i trebaće, vjerujem, dosta i godina i lijeka da to slegne i da dođe na svoje”, ocjenjuje Krivokapić.
A noć, koja je počela prazničnim slavljem, iako završena kobno na neki način je i zbližila Cetinjane.
“Ovo je mali grad i svi smo povezani, na žalost, u situaciji u kojoj nama su stradali i kumovi, i prijatelji, i komšije, neko sa kim smo jednostavno veći dio života. Zbližilo nas jeste”, smatra Vjera.
1. januar odrazio se na crnogorsko društvo, pa je priča nastavljena i u institucijama koje jesu dale odgovor. Samo je pitanje da li je bio dovoljno dobar. Uslijedili su i protesti studenata koji su tražili odgovornost čelnika sektora bezbjednosti. Mi smo pozvali ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije koji godinu kasnije o učinjenom ili neučinjenom nijesu željeli da govore.
