Recentni postupci protiv članova Savjeta RTCG pokazuju kako takve greške prelaze iz teorijskog u praktični nivo, proizvodeći ozbiljne posljedice ne samo za pojedince, nego i za pravni poredak u cjelini.
Prva kategorijalna greška (error in categoria facti)
U parničnom postupku faktičko radno iskustvo kandidata proglašeno je „nezakonitim“. Tako je sud uveo novu i nepostojeću pravnu kategoriju – „nezakonito radno iskustvo“. Činjenice, međutim, ne mogu biti ni zakonite ni nezakonite: one naprosto postoje (facta sunt facta).
Time je sud prešao granicu nadležnosti nepotpune sudske jurisdikcije, jer je izrekom faktički eliminisao jednog kandidata – kompetenciju koju zakon ne poznaje. Takva konstrukcija pokazuje kako se fikcija može pretvoriti u instrument odlučivanja, čime se briše jasna linija između činjenica i prava.
Druga kategorijalna greška (error in categoria iuris)
U krivičnom postupku učinjena je još ozbiljnija greška: zarada ostvarena na osnovu rada izjednačena je sa protivpravnom koristi pribavljenom krivičnim djelom. Zarada je institut radnog prava i ustavno i konvencijaki strogo zaštićeno pravo zaposlenog, dok je protivpravna korist institut krivičnog prava. Njihovo poistovjećivanje nije samo nepravilno, već i logički neodrživo – gotovo i ravno tome kao kada bi se ugovor o radu tumačio kao oblik mita.
Šta je sud morao znati, a nije
Osim pogrešne kvalifikacije, način objave presude pokazuje da su ignorisani osnovni postulati prava. Sudija nije smio da ne zna – ili je morao da zna – sljedeće:
- značenje, narav i domašaj trajnog dugovinskog odnosa;
- objektivne granice dejstva materijalne pravnosnažnosti parnične presude;
- da presude o poništaju proizvode dejstvo samo za ubuduće, nikada retroaktivno;
- da je član 416 stav 1 KZ blanketna norma, koja se popunjava egzaktnim normama drugih grana prava – u ovom slučaju članom 50 i članom 49 stav 8 Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG (izbor generalnog direktora), a ne članom 29 stav 1 tačka 5 istog zakona (konflikt interesa članova Savjeta);
- da parnične presude nisu dokaz u krivičnom postupku.
- da je član 416 stav 1 KZ blanketna norma, koja se popunjava egzaktnim normama drugih grana prava – u ovom slučaju članom 50 i članom 49 stav 8 Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG (izbor generalnog direktora), a ne članom 29 stav 1 tačka 5 istog zakona (konflikt interesa članova Savjeta);
- da presude o poništaju proizvode dejstvo samo za ubuduće, nikada retroaktivno;
- objektivne granice dejstva materijalne pravnosnažnosti parnične presude;
Lista bi se mogla produžiti u nedogled.
Sve to sudija je morao znati – ili nije smio da ne zna. Ignorisanje ovih znanja ne može se objasniti slučajnošću. Ako nije riječ o neznanju, tada ostaje mogućnost da su strah i zla volja postali nova metodologija pravosuđa – možda i simbol nepobjedive Crne Gore.
Film “Twisted” dobio trejler
Preminuo Bob Vir, gitarista i pjevač kultnog benda Grateful Dead
Marvel je objavio tizer za nove Avendžerse, Tor se vraća
Strah od opšteusvojenih argumenata odbrane
Još jedno obilježje procesa jeste način na koji je presuda objavljena. Sudija je sve sveo na nekritičko i gotovo slepo oslanjanje na tužilačke konstrukcije, dok su odbrana i njeni argumenti ostali izbrisani iz procesnog sadržaja i sa horizonta. Takvo postupanje nema dodirne tačke s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, gdje se od sudije očekuje da se podjednako ozbiljno i nepristrasno bavi stavovima obje strane.
Postupanja sudije i tužioca, zbog ozbiljnih osnova sumnji u spregu i dosluh, ne mogu ostati izvan institucionalne kontrole. Ona moraju proći provjeru Sudskog savjeta i Tužilačkog savjeta, a osnovi sumnje zahtijevaju i krivičnopravno procesuiranje. To je conditio sine qua non povratka povjerenja u sudsku vlast.
Spekulativni paralelizam
Kumulativno posmatrano, parnična i krivična presuda stvaraju ono što se može nazvati „spekulativnim paralelizmom“. Ako jedna odluka i ne opstane po žalbi, druga proizvodi isti efekt. Tako je uslovna osuda članovima Savjeta RTCG instalirana kao „rezervni osigurač“: odvraćanje od budućeg glasanja, ne zbog nezakonitosti, nego zbog straha od represije.
Ironija je u tome što se ne sankcioniše prošlo ponašanje, već se preventivno parališe buduće odlučivanje. Mjera upozorenja, naizgled blaga, postaje instrument inhibicije zakonitog postupanja.
Zaključak
Kada sudske odluke brišu realnost i kada zaradu pretvaraju u protivpravnu korist, pravo prestaje biti instrument sigurnosti i postaje ogoljen instrument straha. Kategorijalne greške nisu akademska apstrakcija, već anomalija koja podstiče nepovjerenje u sudsku vlast.
Obnova pravnog poretka moguća je samo dosljednim razlikovanjem činjenica od pravnih normi, poštovanjem granica sudske nadležnosti i zaštitom prava na pravično suđenje. Sve drugo vodi u simulakrum – spolja pravna forma, a iznutra gore i najgore.
